Malovan tridesetjedna godina poslije (03.04.1992-03.04.2023)

Dođoše neka teška vremena, nakon mnogo  tenzija poče se država raspadati zapadne republike Jugoslavije se odvojiše, Malovan opet na nekoj vjetrometini, započe rat i u Bosni, odmah poslije Bosanskog Broda i Malovan nastrada, dođe 3. april 1992. godine, napadoše jake neprijateljske jedinice, selo u plamenu, gori, padaju atriljerijski projektili ravnaju Donji Malovan, Poljce, Priviju, Anišđe i Lanišće, Gornji Malovan, Čajušu sve u zahvatu magistralnog puta, pješadija ulazi u selo iz pravca Borove Glave, preko Babica.  Toga 03. aprila 1992. godine, nakon prvih artiljerijskih projektila krenuše civili u zbjeg svojim tamićima, ali neprijatelj presječe kolonu baš na lokalitetu Kućetina[1] gdje Bile Tvrtković rodonačelnik Duvnjaka zastade sa svojim karavanom 1820. i neke godine i tu se naseli, Bože mili čudne podudarnosti. Prekide se kolona otvoriše vatru po tamićima gine narod, nekoliko naših malovčana pokušalo je kako bi zaštitili civile, ali ne mogaše ništa učiniti znatno brojnijem neprijatelju i stradaše. To jutro poginuše Darinka, djevojački Zubić (1935-1992) prva žena civilna žrtva na Kupresu, a možda i u cijeloj Bosni i Hercegovini, Svetozar-Svetko (1962-1992) Simin, Vlade (1907-1992) Aćimov, Milan (1936-1992) Vladin, Miloš (1925-1992) Mitrov, njegov sin Mitar (1967-1992), Mitar (1940-1992) Danin, Dušan (1967-1992) Simin, Marinko (1922-1992) Lukin, sve Duvnjaci iz roda Tvrtkovića, te Niko Kanlić (1957-1992) Petrov, Žikica Maksimović (1966-1992), nakon dan dva Mirko (Dušanov) (1950-1992) i Vojislav-Vojin Kanlić (1955-1992) Gojkov, Ilija Vavan (1950-1992) Gojkov, Vlado Duvnjak (1945-1992) Dragomirov iz roda Lazičića, nešto kasnije Rane Marić (1956-1992) Marinkov, Mile Duvnjak Mitrov zvani Mile Ružin (1918-1992) neposredno nakon oslobađanja iz zarobljeništva umrije, bijaše ranjeni Mirko-Mirišan i Ljubica-Bojanuša Duvnjak, oni što imadoše više sreće izbjegoše u pravcu Hrbljina i Glamoča, mnogi bijaše zarobljeni njih više od 90 malovčana a ukupno kupreških Srba oko 180, još uvijek se ne zna za sudbinu sedamnaest kupreških Srba među njima i malovčana Nikole-Nike (1957-) Savinog iz roda Pržića i Dušana-Duke Duvnjaka (1965-) Vladinog iz roda Đorđića, Spasoje-Paje Kanlić (1956-) Jovinog, te Đoke-Buge Marića (1933-) Radinog, Dušana-Dule (1937-) Kanlića Vojkovog iako je gotovo trideset godina od toga dana prošlo. I kod porodice Mašića rodom iz Malovana ratovi, kao kod mnogih naših porodica,  uglavnom nanesoše velike gubitke. Kako  su  Male i Mile Mašić kao vojnici kraljeve vojske na početku Drugog svjetskog rata zarobljeni i odvedeni u logore u Austriju i Njemačku i cijeli rat proveli u zarobljeništvu , tako i  njihovi sinovi u proteklom ratu 1992-1995 godine još goru sudbinu doživljavaju. Naime, u aprilu mjesecu 1992. godine sinovi Male Mašića Ratko (1953) i Marko(1951) te sinovi Milini Milivoj-Mime (1954) i Dragan(1960)  sa ostalom pomenutom sabraćom bivaju zarobljeni i odvedeni  u Šujicu, zatim Tomislavgrad, Split, pa ponovo Tomislavgrad (Duvno) gdje su zadnji put viđeni te im se gubi svaki trag i nikada se nije tačno saznalo za njihovu sudbinu[1].

[1] Kupreški sabornik, Beograd-Novi sad 2004. godine strana 187-212

Tokom rata pogunuše i malovčani Bajilo Marko (1945-1994) Rajkov, Mirko Vavan (1949-1994) Mitrov, Sava Duvnjak (1937-1993) Anđelkov, Slobodan Duvnjak (1942-1995) Jovin, Mladen Duvnjak (1958-1993) Mitrov, Petar Kanlić (1975-1994) Markov, Dragan-Caka Kolonja (1972-1995) Davidov, Vojislav Kolonja (1952-1995) Slavkov, Predrag Marić (1951-1992) Svetkov, Mirko Duvnjak (1933-1993) Vladin umrije neposredno nakon oslobađanja, rat ga zatekao u bolnici u Travniku, Dušan Ivaz (1965-1995) Bogoljubov, Milorad Marić (1949-1995) Brankov ubijen nakon zarobljavanja u Bužimu kod Bosanske Krupe, Ljiljana Duvnjak, djevojački Velemir (1969-1994) Vladimirova, Đuka Kanlić, djevojački Milišić (1968-1994) Slavkova, Radojka  Marjanović, djevojački Duvnjak (1952-1994) Vukanova, Anđa Spremo, djevojački Marić (1935-1992) Ilijina. Selo postade prva borbena linija, ipak u lošem ima i dobroga, skupa brane selo malovčani iz Donjeg i Gornjeg Malovana, Blagaja, Kupresa ne upadoše u zamku iz Drugog svjetskog rata. Nakon 1995. godine Malovan opet ostade prazan, stanovnici izbjegoše, kuće spaljene, porušene, stoka otjerana, tamići uglavnom takođe odvezeni, opljačkani,  rijetko koji je ostao. Malovčani se raziđoše po bijelom svijetu, ima ih na gotovo svim kontinentima, ali svi su u jednom jedinstveni nose Malovan u srcu.

POKOJ DUŠI SVIM NAŠIM NOVOMUČENICIMA!

I na kraju šta reći prođe 31 godina, ratne rane teško zacjelivaju toliko ljudu položi živote, onaj ko je izgubio svoje najmilije nikada i  neće zaboraviti, o ratu nismo odlučivali ni jedni, drugi, treći, kupreška visoravan nakon toliko prolivene krvi sa svih strana i danas nekako tmutna, prazna bez stanovnika posebno mladih kao i naš Malovan a i sama čaršija Kupres isto tako,  mladi svijet svakodnevno odlazi, neki koji su još ostali uglavnim starci i starice, penzioneri čekaju poslednji voz za vječnost sa sjetom pričaju o proteklim danima i godinama. Sve više se u današnjem  svijetu priča o novom ratu koji traje već godinu dana na području Evrope neki su za Ukrajinu, drugi za Rusiju, da li će se rat prošititi, da li će i nas kao i u prethodnim ratovima bez naše saglasnosti u isti uvući, da li će današnji sukob prerasti u rat velikih razmjera živi bili pa vidjeli, a ko preživi, ako iko preživi pričaće. Da li je čovjek živeći na ovoj zemaljskoj kugli toliko učinio da sam sebe uništi velike su mogućnosti. 

[1] dr. Kosta Duvnjak, Hronika str. 73,