Šetnaest godina sa vama , Malovan.net

Cilj formiranja sajta te već davne 2006. godine je bio taj da se uspostave pokidane veze jer smo se razišli bukvalno po cijeloj zemaljskoj kugli, a isto tako da pokušamo otrgnuti od zaborava naše običaje, kulturu, istoriju, naše porijeklo. Nadamo se da uz vašu svesrdnu pomoć sve više i više ostvarujemo naš zajednički cilj. Naime, dana  25. oktobra već daleke 2006. godine, naš sajt Malovan.net, ugledao je svjetlost dana  zahvaljujuću Draganu i Marku Vavanu, Mirku i Milanu Duvnjak, Jovi-Joši Mariću iz Engleske, a odakle bi ako ne malovčani iz Engleske. Ali kao i u svakom poslu i brigu o sajtu vode Dragan Vavan i Zoran Duvnjak.   Danas je naš Malovan maksimalno zastupljen na široko rasprostranjenim mrežama i vidi se i u najmanjem mjestu na zemaljskoj kugli, tako reći svijet je postao globalno selo, a naše selo je dio toga svijeta i dovoljno je samo na nekom od pretraživača ukucati Malovan i eto nas, zar nije ljepota. Takođe funkcioniše  i android aplikacija „Malovan u srcu“ dostupna besplatno na google Marketu. Aplikacija ima za cilj još bolje informisanje i povezivanje malovčana, te brže slanje obavještenja o ažuriranjima koja postavljamo na web sajt. Aplikacija ima par novosti od koji je najinteresantnija „Malovaljski kviz“ u kojem možemo provjeriti znanje o istoriji, geografiji, tradiciji, ljudima, običajima... Idejni tvorac i donator je kum našega hrama u Malovanu Dragan Vavan a tehnički dio posla su odradili naši stalni saradnici iz ekipe kreativnije.com. Pored sajta i dalje uspješno funkcioniše i facebook „Malovan na internetu razglednica iz rodnog kraja“, kao i naš najmlađi način predstavljanja instagram „malovanrazglednica“ ima preko stotinu pratilaca.

Ove godine propratili smo dosta događaja na našoj visoravni počevši od Božića, pa Vaskrsa, Duhova, Petrovdana i kod Krsta u Blagaju, Vidovdana kod nas u Malovanu, Ilindana u bratskom Ravnom i Pantelindana u Vukovsku. Za Vidovdan u Malovanu ove i godine bilo je svačano dosta nas se okupilo kod naše Lazarice, posebno je ove godine bilo interesantno vidjeti naše malovčane koji dođoše iz daleka svijeta kao što su Dragan Vavan iz Engleske, Svetko Marić i njeogova supruga iz Australije, Rajko Marić, Dalobor Duvnjak i Aco Duvnjak iz Kanade, Jovo Duvnjak iz Amerike a samo Luke Aćimova bilo je više od dvadeset nasljednika. Organizovana je po drugi put i trpeza ljubavi koju pomogoše mnogi malovčani kako iz zemlje tako i iz inostranstva, što je takođe opisano na našem sajtu. Trpeza ljubavi ako Bog da postaje tradicionalna da se poslije liturgije, lomljenja slavskog kolača i litije sjede, popriča, evociraju uspomene a od priloga prikupio se za dvije godine i dovoljan iznos sredstava koji će biti utrošen za izgradnju neophodnih stepenica na objektu Hrama, naše Lazarice.

I ove 2022. godine nastavlja se trend mortaliteta u našem Malovanu i malovčana rasutih po cijelom svijetu, tako nas napustiše Stojan Vojka Kanlić, Mara Bosnić rođena Duvnjak, Vlado Marić zvani Vladika, Marko Marić sin Mitra, Zdravko Duvnjak sin Sime, Stojan Duvnjak sin Bogoljuba iz roda Đorđića, Zorka Duvnjak kći Svetka,  Jelica Vavan kći Vojka Kanlića, Darinka Kontić kći Dušana Duvnjaka iz roda Đuđaka,  Pero Pere Duvnjak zvani Perica,  Simo Duvnjak iz roda Kikića.

Kao rezultat rada našega sajta u pripremi je i knjiga pod radnim nazivom Malovan u srcu čiji autor je prof. Zoran Duvnjak a ona govori o životu Malovčana kroz vijekove, rodoslovima porodica koje nisu obuhvaćene u knjizi dr. Koste Duvnjaka, Tradicionalnom rječniku starih riječi i izraza korištenih u Malovanu, Malovanu na internetu, Duhovnom životu malovčana, Pričama o ljudima i događajima koji su obilježili Malovan i život u njemu, nekoliko tekstova malovčana objavljenih na sajtu, tekst o šijičkinji Mari koji nam je ustupio Jovo Bajić i na kraju o malovanjskin goribljima.

Prenosimo samo nekoliko isječaka iz knjige:

„Malovan u srcu a geografski selo ispod istoimene planine, kroz razne faze istorije pominje se kao Podmalovan, Malovan da bi kasnije postojala dva sela južno od planine kao Donji Malovan i sjeverno kao Gornji Malovan. Na zapadu Balkana, jugozapadu Bosne i Hercegovine, na jugu Kupreškog polja smjestila su se dva sela Gornji i Donji Malovan, na prosječnoj visini od oko 1150 metara nad morem, gdje je klima izuzetno oštra, ljeta kratka i sušna a zime duge i hladne. Dolazeći na Kupreška vrata iz pravca Bugojna, nakon izlaska iz tunela prostire se dugačko kraško polje po nazivu Kupreško, u daljini na horizontu ispod planine Malovan ugleda se selo, kao što pjesma posvećena mome bratu Vojislavu Vojkici Duvnjaku, koji živješe daleko od Malovana u ravnoj Vojvodini, a duša u Malovanu kaže: „Želi srce iz inata na Kupreška doći vrata, ugledati svjetlost dana moga sela Malovana...

...Kao vojnici, dobrovoljci u srpskoj vojsci u operaciji na Solunskom frontu našlo se više od 20.000 Srba dobrovoljaca iz Bosne i Hercegovine[1], u sastavu srpske vojske koja je učestvovala u oslobađanju, Srbije, BiH i ostalih teritorija, koje će kasnije ući u sastav Kraljevine SHS-zajedničke države južnih Slovena. Od toga broja dobrovoljaca  bilo je više desetina kupreških Srba, čime su ostvarili predviđanja Jovana Cvijića, koji je boraveći na Kupresu 1898. godine i razgovarajući sa mnogin dobrovoljcima kod njih osjetio jaka i jasna srpska osjećanja te da je kod istih moguće izazvati najveće nacionalne napore i požrtvovanja[2], neki od njih bili su:

...I tamići iz Malovana krenuše svakodnevno voziti ture sijena, prirodnog đubriva, iscijepanog bukovog ogreva-drva, malovanjskog sira, ka Jadranu i Hercegovini. Nakon izvjesnog vremena osjeti se napredak kod naših gorštaka, a na pijaci u Splitu znalo bi se skupiti i po 20-30 tamiića iz Malovana, a tu bi se opet zbijale  razne šale, dosjetke, prepričavali događaji ko je koga pretekao, kako bi ko vozio uz uspon Jabuka iz Splita, preko Borove Glave ili Dvojina. Prepričavalo se da niko nije mogao prije Jeremije Kikića stati u red za utovar cementa, jer se gledalo da ima što manje praznih tura, iz Bosne bi se vozili već pomenuti proizvodi a u povratku bi se vozio cement, salonit i drugi proizvodi koji bi se plasirali u sela na kupreškoj visoravni, Janju, Srednjoj Bosni. Malovanjska djeca počeše odlaziti, nakon srednje škole na fakultete...

Tačno se zna da su Vavani naprije naselili Rilić i tamo su ostali nekoliko godina. Poslije toga su prešli u Gornji Malovan, gdje  ostaju cijelo vrijeme  do današnjeg dana tako da ih ima nekoliko koji su obnovili kuće i ne daju da se njihova loza i ognjišta ugase pod planinom Malovan. Iako su došli među poslednjima u Gornji Malovan, Vavani su bili daleko najbrojniji rod u selu, zabilježeno je da je bilo jedanaest domaćinstava kada je Milojević 1920. godine obilazio ove naše krajeve[3]. Prema kolektivnom pamćenju, a potvrdio Niko Đoke Vavan, oni su kao jaka i velika porodica imali i svoju vodenicu-mlin za mljevenje žita. Mlin se nalazio ispod Gornjeg Malovana na Milaču, a u blizini mlina održavana je i tradicionalna manifestacija takmičenja kosaca pod nazivom Strljanica. Danas Vavana ima skoro na svim kontinentima, u Zapadnoj Evropi (Austrija, Engleska, Njemačka, Švedska), u bivšoj Jugoslaviji skoro u svim republikama. Vavani su takođe naselili Australiju, Ameriku i Kanadu. U porodici Vavan treba napomenuti dva najveća roda su  Adžići i Lazići. Adžići su dobili nadimak po Lazi Adžiji (1847-1927), sinu Vase, koji je bio i najbogatiji među stanovnicima Gornjeg Malovana. Lazići su dobili nadimak po Lazi, sinu Save (doživio 105 godina i nosio perčin te bio jedan od pripovjedača kada je Milojević boravio na Kupresu), a među u najbrojnijima su „Džinići“ , koji su dobili nadimak po Stanku „Džini – Džine“, kako su ga  malovčani  prozvali zbog njegove fizičke snage i konstitucije. Mada ne treba zanemariti i ostale rodove Vavana koji su potekli od Vase i Ilije sinova rodonačelnika koji je došao u Gornji Malovan...“        

Na kraju šta reći, šesnaest godina smo zajedno i ako Bog  nastavljamo dalje, našem sajtu želimo  još mnogo godina postojanja i praćenja života i rada naših malovčana, njihovih komšija i prijatelja, jer ovaj sajt je širio i širi ljubav, prijateljstvo, dobre odnose i vibracije, a veoma često i nostalgiju za ljudima, krajem, običajima.