Begovi ožiljci
Gojka Vavana zvanog Beg teško da se sjećaju oni koji su rođeni poslije 1960. godine. Gojko je bio košćunav, žilav i mršav. On bi za sebe rekao da je dobar kakvi su ga sve jadi stizali. Rano je obudovio. Ćer Ljuba se udala, a on je sa sinovima Milicom (Mile) i Kirijom (Ilija) ostao da se snalazi kako zna i umije. U vrijeme majčine smrti Milica i Kirija nisu bili ni djeca ni momci, što bi se reklo u najgore doba su ostali uskraćeni za majčinsku ljubav i pažnju, a kuća je ostala bez domaćice. Neko je morao i prati i kuvati.
Bilo je to vrijeme u kome se država posebno natovarila seljacima na iznemoglu grbaču. Porez možda i nije bio nominalno velik, ali se dinar nije moga izbit ni iz čega. Mnogi su u tom periodu predali državi u tkz. Fond parcele koje su njihovi preci teškom mukom stekli.
Beg se stojički nosio sa problemima i njegovi momci su vremenom izrasli u predivne, poštene, čestite i opšte omiljene mladiće.
U potrazi trbuhom za kruhom Beg je početkom 60 – tih pogodio da prekrije štalu Vojislava Zjajića. Vojislav je radio u Šumarstvu i solidno zarađivao, a kod kuće njegova žena Sima, koju su svi po prezimenu zvali Žderuša je radila i stvarala, na Kupresu bi rekli: ''Ko tri žene, za pripovid''.
Životne nevolje su na Begovom licu trajno usijekle bore i on je imao ozbiljnu, namrgođenu facu. Govorio je sa puno autoriteta, glasno i jasno. Njegove naredbe su se prihvatale bez pogovora. Sva djeca, a bogami i neki odrasliji su od njega zazirali i ako su mogli zaobilazili ga.
U Zjajića je u to vrijeme bilo puno djece. Beg je znao da će za njih biti izazov da gradilište pretvore u igralište i na samom počeku ih rastjerao. Štala je najprije raskrivena. Djeca su pogledima punih želja gledale prema njoj. Tamo se moglo naći koliko god hoćeš eksera i klipića. To su u to vrijeme bile baš poželjne igračke, jer drugih nije bilo. Kada se prešlo na tesanje, srezivanje rogova i letvanje toga je bilo još više. Stanko, Velibor (Borić) i Milan, tada bi u selu za njih rekli Truman, Žutonja i Škrivan (po nadimcima koje im je dao Jovacan Zjajić) su na sve načine nastojali primaći se gradilištu, ali nisu uspijevali. Beg je dolazio rano, dok oni još spavaju, a odlazio kada se smrkne i kada oni moraju biti u kućama. Prve korake u približavanju Begu i gradilištu učinio je Škrivan. Polako se sve više primicao Begu i počeo sa bezazlenim pitanjima iz okola: ''Je si li susto Gojko''. Pazio je da mu se ne omakne nadimak Beg, ali se i to ubrzo desilo i za divno čudo Beg se samo nasmijao i tada su osjetili da su barijere popustile i već su počeli da se vrzmaju oko majstora. Doduše ponešto bi i pomogli. Donijeli vode sa čatrnje, držali bi za jedan kraj špagu natopljenu u čađ, kojom se obilježavalo kuda treba tesati, dodavali čekić, eksere, teestericu i slično. Možda su više od svega koristili kao razgovor. Truman i Žutonja su ipak imali malo podozrenja i držali su se na određenoj distanci, a Škrivan se baš motao oko Bega, često ga gledajuči iz ''žablje perspektive''. Iz te perspektive odmah je primjetio nešto neobično. Naime sa donje strane brade Beg je imao nekoliko većih ožiljaka. Ličili su na posjekotine dužine oko 4 centimetra. Naravno da su odmah krenula pitanja: ''Šta ti je to ?'', ''Ko ti je to uradio ?'', ''Jel to tebe neko klao ?''.
''Klalo me je, jašta je !'' uzvratio je Beg, slušaoci su naćulili uši da čuju priču, a on je onda nastavio zviždukati i tesati. I na sva dalja pitanja i potpitanja Beg je samo kroz zvižduke govorio: ''Klalo, zaklalo, zaklalooooo'' Dva dana su Truman, Žutonja i Škrivan bili gladni priče o klanju i stalnim pitanjima su dosađivali Begu, kojeg je njihova znatiželja zabavljala. Trećeg dana je ipak popustio i uz pauzu za ručak konačno ispričao priču o porijeklu ožiljaka, za koju ni danas nije sigurno da je baš prava istina.
''Ja sam vojsku služio na Albanskoj granici. Moja jedinica je davala mrtvu stražu. To vam je opaka straža, ne smi'' ti ništa živo promać', ako koga ubiješ nagrade te, a ako ti zaspeš mogu tebe ubiti. Ja sam bio opaka spavalica. Dužio sam austrijsku dugačku pušku Anceladu sa još dužom bajonetom. Bilo me str' da ću zaspat pa se pod bradu podbočim na bajonetu. Kad god zaspem ja se nataknem, ubodem i to me probudi. Vidite da sam bar pet puta zasp'o.'' Tako je Beg završio svoju priču, koja se u tom trentku bosonogim dječacima i nije učinila nešto posebno uzbudljivom.
