uspjeli da se rješe bijede i siromaštva. U drugom svjetskom ratu dvojica Miškovića - Ojvana su bila u četnicima, a dvojica u partizanima, ali iz rata izgleda da nijedan nije izišao živ.
Kao anegdota se prepričavalo da je jedna zabrinuta Glamočka iz Doca dok su je vodili (udala se za nekog Miškovića), a da nije znala ništa o mladoženji i njegovom imovnom stanju piatala: ''Jadna ja, imaju li oni uopšte kuću ?''. ''Imaju, kako nemaju'', tješio je neko od malobrojnih svatova, nastavljajući: ''Take kuće u selu nema, treći dan poslije kiše kod njih strija kaplje''. Naime, kuća sirotih Ojvana je bila pokrivena ševarom, za razliku od ostalih kuća u selu pokrivenih šimlom.
U potpunoj suprotnosti sa životnim uslovima, bijedom i neimaštinom Miškovići - Ojvani su bili najkršniji Malovančani. Kažu da niko nije bio manji od dva metra i što je još veći kuriozitet svi bi doživljavali sto godina.
Najpoznatiji od Miškovića je bio Jovan, po kome su i dobili nadimak prezimenu te su ih zvali Ojvani. Rodio se negdje oko 1810 - 1820. godine i kao i njegovi preci izrastao u plećatog gorostasa visokog preko 2 metra. Bio je najmenik kod Đajića. Zjajići ili Đajići, kako su se zvali u to vrijeme su imali oko i preko dvije hiljade ovaca, što je bio kupreški rekord. Kažu kada bi ovce zimi javili iz Poljana u selo, prtinom, preve bi stizale u selo, a zadnje nisu još bile krenule.
Pričalo se o sipatijama koje su prerasle u pravu ljubav između kršnog Ojvana i jedne Đajića djevojke. Đajića ovce bi zimovale u Škadimu i kada bi sve čobanske zimske obaveze oko brava izvršio Miškovića gorostas se svako veče upućivao na prelo u Gornji Malovan. Kažu da je išao svaku veče, bez obzira na oštre kupreške zime, mećavu i vijavicu. U jednom pravcu mu je trebalo u zavisnosti od vremenskih prilika i neprilika između četiri i šest sati hoda. Nakon par sati sijela vraćao se nazad. Za odbranu od vukova, pasa i eventualno kakvih ostalih životinja nosio je veliki bukov kolac.
Kada bi uveče, razdrljenog koparana, sav u inju, sa ledenicama na brkovima nazivao Boga i tresući se ulazio u gazdinsku kuću nastajao je tajac u znak strahopoštovanja za snažnog i odvažnog mladića. Ove scene su se ponavljale svako veče, a sa njima je izgleda rasla i zabranjena ljubav između sirotog najmenika i gazdinske kćeri. Nije potvrđeno da su ikada međusobno koju riječ progovorili, ali su im pogledi bili ''sumljivi'', a pogotovo se sa sumljom gledalo na to da baš ona uvijek prva skače da donese vode u bukari kada Ojvan kaže da je žedan. Kažu da su Đajići bili odlučili da preduzmu nešto da spriječe moguću bruku u slučaju da im kućno čeljade uskoči za najmenika. Pričalo se da su jedne večeri svi odrasli muškarci, njih sedam – osam otišli, naoržani koljem, sjekirama i vilama, da dočekaju na Vr' Drage nesretnog Ojvana i ubiju ga. Vjerovali su, da se od snijega u toku zime leš ne će naći, a da će leš šumske zvijeri rastrgati i u proljeće više ne će biti nikakvih dokaza o tome šta se desilo.
Ojvan je naišao u uobičajeno vrijeme. Kolac je nosio na vratu, iza glave, držeći ga raskriljenim ručurdama. Koparan i košulja su bili raščerečeni i iz maljavih grudi se pušilo ko iz čabra. Sa lakoćom je gazio kroz metar visoki cjelac, a niz tanke brkove se pri kraju uhvatile ledenice. Niko se u zasjedi nije smio ni pomjeriti, te je Ojvan, kako naišao, tako i prošao.
Pošto se na ovaj način nisu rješili moguće bruke, morali su preduzimati druge korake, pa su ''zbog bolesti'' djevojku sklonili, a nakon izvjesnog vremena uz posredovanje njene tetke u Blagaju ugovorili, uz malo veći miraz, da je udaju. Nije to bila baš idealna prilika, ali je izbjegnuta bruka i sramota. Sljedeće jeseni oženio se i Ojvan.
