Momirovi Problemi
Momir Ivaz je, ako ne najvrjedniji ono vjerovatno bio jedan od najvjernijih težaka koje je su oba Malovana upamtila. On je uvijek radio sa nekakvim žarom. Kod njega je svaki posao uvijek bio kao vršaj, a kiša samo što nije. Teški rad je ostavio posljedice na Momirovo tijelo koje se vremenom deformisalo i on se lagano pogurio, a dugačke ruke su uvijek bile u položaju spremnom da uhvate lopatu ili kosu. Momir je prvi ranio, a sa poslova se vraćao po mraku. Ako ništa zbog toga ga u selu i nisu baš volili, jer sa njim se korilo. 'Bogami Momir je uprego kola i otišo, a vi još ne ustajete' korile su babe ili djedovi svoje ukućane ili: 'Eno Momir rastovara druga kola drva, a vi još niste užinali.' Momirov radni dan je bio najduži, ali je je on i radio kao vihor brzo, ne žaleći znoja i leđa kako bi se tada reklo. Pauza i odmora u toku rada za njega nije bilo. Na brzaka bi nešto prezalogajio, napio se vode, pomjerio nakrivljeni kačket i nastavljao sa još većim žarom. Sa putnicima namjernicima je razgovarao radeći, ako može ili razgovora nije bilo.
Selo nikada nije djelilo medalje za najbolje radnike, a na žalost od težačkog rada se nije moglo brzo obogatiti, pa Momir trudbenik bi bio brzo zaboravljen. Međutim, Momir se spominjao još za života po jednoj svojoj izjavi, a još dugo poslije smrti po drugoj.
Ko je radio sa Momirom nagrebusio bi. On je jednostavno bio takav, pa i kada bi se radilo za drugog on nebi znao zabušavati. Njegovim ukućanima takođe nije bilo lako. Njegov ritam se teško pratio.
Jedne prilike, Momir je kosio Suvot. Suvot je, što mu i samo ime kaže pjeskovita, bezvodna livada koja se nalazila sa sjeverne strane Kadijine Glavice. Većinom je bila obrasla brčikom i vlauljem, tvrdim travama lošeg kvaliteta, a u dijelu pri Šupljici bio je ševar. U neukom narodu je ostalo da tamo raste Metilj trava, pa Suvot nisu opasli Mašića čobani, iako ovo područje graniči za Sopljinom koja se koristila za ispašu. Do podne Momir je kosio, a onda mu je žena Zorka donijela od kuće u povezači zeljovu pitu za ručak. Brzo je, dok mu se začina cjedila niz ruke jeo, halapljivo se napio razmućenog kiselog, već pomalo ljutog mlijeka i skočio da pomogne Zorki da pokupe ono što je on juče pokosio. Zorka je naravno počela kupiti odmah čim je spustila povezaču pod šprajc njihovih 'gumenih kola'. Momir je među prvima u selu nabavio 'gumena kola'-kola sa gumenim točkovima od nekog kolara Slovenca iz Vrbanje kod Banje Luke.
Zorka je grabljama prešla dva puta niz cijelu okoševinu i pred njom se skupila prilična količina sijena u suru. Držeći sa jedne strane grabljama, a sa druge rukama prenosila je sijeno do sredine parcele gdje su trebali napraviti suru iz koje bi tovarili sijeno na kola. Dok je ovo radila u prstu desne ruke osjetila je bol, jer joj se zadio trn. Zorka je sjela i iz pasa izvukla kukac da odmah izvadi trn. No lijevom rukom to joj baš i nije polazilo za rukom i taj zahvat je potrajao. Momiru se učinilo da Zorka dugo sjedi pa joj podviknu iznerviran: 'Zolka, klst ti tvoj šta ležiš ?' (Momiru se nije najbolje dalo pravilno izgovarati sklovo 'r') 'Đatri te odnili vadim trn' uzvratila je Zorka. 'Klsta ti, tlnje ti vadi dlugi dan Božića, a sada kupi sijeno' Ovu rečenicu su na Kupresu ponavljali mnogi kada su htjeli ukazati da neko nešto radi u nevrijeme. Tako se Momir proslavio i postao jedan od najčešće citiranih Malovančana.
Momira je još više proslavila jedna njegova izjava, zabrinutost. Naime do novijih vremena i prevage industrijskih, umrle su sahranjivali u sanducima ručne izrade. Mrtvački sanduk nije bilo lako napraviti i majstori tog znanja su bili veoma cijenjeni. U Gornjem Malovanu sanduke je pravio Mitar Vavan Džinić. Iako je Mitar bio mlađi od Momira, jednom prilikom na nekakvom sastanku Momir je zabrinuto postavio pitanje: 'Klst ti ne jebem, kad Džinić umle ko će nama sanduke plavit ?'
Momir je dobrano promašio sa zabrinutošću. Mitar Vavan - Džinić je početkom sedamdesetih godina napravio sanduk u kojem je Momir sahranjen i nadživio Momira oko trideset godina. Doduše, kasnije su za sahrane uglavnom korišteni i kupovani, industrijski sanduci, a Momirova briga oko sanduka se kosristila kao sinonim za promašaj i nepotrebnu sikiraciju.
Malovanjski veseljaci su dugo zbijali šalu sa Momirovim iskustvom spavanja na 'železnom' krevetu (metalni krevet kakav se obično koristio u vojsci ili bolnicama). Naime, Momirov sin Janko se zaposlio u tvornici Slavko Rodić i on je među prvim Malovančanima napravio kuđu u Bugojnu. Jedne prilike Momir i Zorka su ostali kod Janka u Bugojnu na konaku. Bilo je to vrijeme skromnog namještaja, pa je Momira i Zorku zapalo da zajedno spavaju na 'železnom' krevetu. Momir je tu avanturu ovako opisivao: 'Klst ti ne je nisam cilu noć oka sklopio ni ja , a ni Zolka. Mreža se u onog kleveta otegla te malo ja na Zolku, a onda ona na mene'. 'Bogami teško bi ja zaspo i na Zorki i pod njom' sav ozbiljan komentarisao je Momirov doživljaj Glavonja Bajlov.
