"Ćućur"
Na Kupresu je uobičajeno da skoro svi gorštaci, pored imena i 'običnog' nadimka imaju i bar jedan pogrdan 'lajivi' nadimak. 'Lajivim' nadimkom se njegov vlasnik vrijeđa, a na Kupresu bi rekli da mu se 'laje'. Taj nadimak najčešće odražava neki fizički nedostatak-manu (Glavonja, Kitonja, Ševo, Krivulj, Šiljak, Šuljak, Ljaljak i sl.) ili se pak odnosi na neki lik (Truman, Džudžan) ili pojavu-dešavanje ili je vezano za kakvu drugu karakternu crtu vlasnika nadimka (Gnjidac, Šutavac, Živac, Frljo, Trouš, Tuslan, Ćemerko, Šejtan, Popara, Tuberan i sl.) odnosno izvrnuto ime (Cmile, Prdacan, Drlisan, Feriko i sl.).
Nekada bi pogrdni nadimak bilo obično ime, ali uobičajeno kod drugih naroda ili ime uobičajeno za životinje (Suljo, Aziz, Smajo, Krsto, Mitar, Žeran, Ždribac, Biban i sl.)
Nisu bili rijetki nadimci za koje se nije znalo ni kada ni kako su nastali, a ni šta su značili.
Međusobno poštovanje i uobičajeno strogo patrijarhalno vaspitanje nisu dozvoljavali da se 'lajivi' nadimci koriste prilikom razgovora ili kontakta sa onim na koga se takav nadimak odnosi. Najčešće bi upotreba tih nadimaka stvarno vrijeđala one na koje se odnosi pa su bili spremni odmah se potući ili napraviti kakav drugi incident. Ponekad se teško mogla naći razumna veza između 'lajivog' nadimka i erupcije bijesa koju bi izazivao. Opet ponekada bi poneki dobrodušni kuprešak prećutno prihvatao 'lajivi' nadimak te bi on postajao obični nadimak i njegovo korištenje nije više imalo onu draž 'lajivog' nadimka. Interesantno je da su 'lajivim' nadimcima uvijek označavani njihovi vlasnici i korišteni su u svakodnevnoj komunikaciji vodeći računa da to ne čuje onaj čiji je to nadimak. Zabrana se odnosila i na prisustvo uže rodbine. Bliži srodnici i kumovi nisu međusobno koristili 'lajive' nadimke. Ako bi slučajno neko rođaka ili kuma nazvao 'lajivim' nadimkom to je bio znak da ga je baš nečim razljutio.
Pored pojedinaca 'lajivim' nadimcima bi se označavale i cijele porodice. To je posebno bio običaj u Blagaju. Transformacija porodičnih nadimaka u prihvatljive je brža pa se danas neće u Blagaju ozbiljno naljutiti ako ih naziovete: 'Usrićima', 'Litonjićima', 'Šukerovićima' ili 'Kozićima'.
Svako selo je u pojedinim vremenskim periodima imalo po nekog eksperta za davanje nadimaka. Obično su to bili duhoviti i veseli ljudi, koji slično karikaturiststima imali smisao da samo jednom rječju oslikaju neki lik. Po pravilu, što je izazivao više ljutnje nadimak je bio bolji.
U Gornjem Malovanu nadimke su u periodu neposredno pred i poslije Drugog svjetskog rata davali Nedeljko Male Bajilo – Glavonja i Zjajić Jovo Jovacan.
Vjerovatno jedan od njih dvojice je i Zjajić Ljubomiru - Ljubi dao nadimak Ćućur. Šta znači riječi Ćućur nije poznato i nećete je naći u Vujaklijinom ni u Klajićevom rječniku.
Ljubo je najmlađe dijete Stojana Zjajića. Rodio se 1935. godine i sa manje od šest godina ostao je bez majke. To što je kao siroče prošao kroz četiri godine rata ga nije puno razlikovalo od mnoštva takvih slučajeva u dva Malovana i na Kupreškoj visoravni. Ljubo se po nečemu drugom isticao, a to je bila činjenica da je bio prvi srbin rođen u Gornjem Malovanu koji je završio fakultet. Zjajić Ljubomir je diplomirao na Mašinskom fakultetu Beogradskog Univerziteta kao stipendista SSNO-a. Radni vijek je proveo obavljajući odgovorne poslove u Vazduhoplovno-tehničkom institutu Bele Vode u Žarkovu. Nakon penzionisanja zajedno sa odraslom djecom otselio je na Novi Zeland, gdje i danas živi.
U vrijeme studiranja Ljubomir ili Ćućur bi na neobičan način svojim komšijama predočavao život u Beogradu. To je skoro uvijek ličilo na nekada obaveznu rubriku u štampanim medijima 'Vjerovali ili ne'. Činilo se da on skoro više voli da se njegove priče prihvataju sa nevjericom i čuđenjem ili da mu uopšte u njih ne vjeruju. U današnje vrijeme to izgleda prilično banalno, ali je u to vrijeme sve ličilo na bajku i poneka Ćućurova priča se godinama prepričavala. Možda bi neke njegove priče ostajale nedorečene u detalje, ali nikada nije lagao, a u selu su ga skoro svi smatrali neprevaziđenim lažovom.
Volio je veći auditorij i najčešće bi svoje priče pričao većoj grupi slušalaca koja bi se svecom okupila na nekom og Gornječkih armena.
Obično bi počinjao rječima: 'Možete li zamisliti..' ili: 'Znate li da u Beogradu..'
Tako jednom dok je poveća grupa ljudi sjedila na Zjajića armenu i hvalila kao remek djelo ćanjifu (poljski klozet) kojeg je sagradio Vojislav Zjajić, Ćućur bi počinjao: 'Znate li da u Beogradu ljudi u kućama ili u stanovima imaju jednu prostoriju u kojoj seru i pišaju.' Zaprepašteni malovančani bi poskočili i zamišljajući da oni od ganjka, kakve sobice ili nedaj bože kuvača u svojoj kući naprave tu postoriju dolazili do definitivnog zaključka da je to nemoguće. Neko bi naglas taj zaključak rekao dodajućio: 'Em bi smrdilo da se živit ne more, em bi bilo muva, crva i svake bolešćine'.
Ćućur se nije dao zbuniti pa bi nastavljao, za prisutne još većim lažima. Govorio bi kako se iz kuća govna odvode cijevima koko ih nazivaju kanalizacijom u Dunav ili Savu, da se poslije vršenja nužde izbačeni sadržaj iz crijeva zalije vodom da lakše ode. Mislili su da su ga uhvatili u laži, jer je ranije pričao da u Beogradu imaju cijevima dovedenu vodu koju piju iz Save, a sad da tamo iz kuće odvode gov... Nisu mogli zamisliti Beograđane takvim peksinama, pa je jedini zaključak bio da Ćućur laže.
A Ćućur bi zatim osjećajući zbunjenost prisutnih nastavljao: 'Možete li zamisliti da u Beogradu ima dosta ljudi da u kući drže pse i da ih svaki dan na lancu izvode u šetnju.' Prisutni slušaoci su bili zaprepašteni i tako nešto nisu mogli ni zamisliti.
'Jebem ga Ljubo eto ja imam Bilova, Malovan ne pamti da je bilo boljeg kera u selu, tri put se klao sa dva vuka, stado ovce mi je spasio, ne bi ga dao za vola, a jebo me on ako mi uđe u kuću' sav ozbiljan je govorio Rajkica Bajlov i nastavljao: 'Pa šta bi bilo kad bi slučajno Bilov ušo u kuću. Prvo bi naloko vereniku, čorbu, ako je ima i svaku drugu ranu, kakav je vrcio bi na tavan i slaninu niko ne bi spasio, a kada bi nastala trka sa mačkom, kuća bi im bila tisna'.
Apsolutni šok je tek slijedio, kada je Ljubo dodao da neki svojim kerovima, ni tornim, ni lovnim, pletu i oblače džempere. Od burne reakcije se jedva suzržao i Ljubin kum Mitar Džinića.
Vraćajući se kući nakon Ćućurovih priča padali bi razni komentari. Posebno su bili oštri neki moralni, ali prgavi ljudi. Kažu da je Branko Vavan zv. Car govorio da je prava šteta što je tako školovan momak lažljiv, da je Ćućur potego na dajidžu Kojcana i da zato oće smaslat ko od šale.
Ljubomirov otac Stojan je važio za uglednog domaćina, a posebno je uvažavan Ljubin najstariji brat Lazo, prvoborac i spomeničar, pa Ljubine priče o pokretnim basamacima (stepenicama) i svjetlu ko dan na Terazijama nisu postale baš opšta šprdnja.
Ljubo bi pričao da u nekim Beogradskim prodavnicama imaju pokretne stepenice i ti samo staneš na njih, a one te popnu na sprat, a isto tako možeš sići. Stepenica u tadašnjoj seoskoj malovanjskoj arhitekturi skoro da nije uopšte bilo, ali su svi znali šta su basamaci, međutim ni najmaštovitiji nisu mogli zamisliti kako to oni sami penju čovjeka na sprat. Zamišljali su to kao basmaci su ti ko i listve (merdevine) i ti staneš na jedan parožak, a neko ih digne do tavana. Ne ide, pa ne ide. Ćućur laže bilo je jedino rješenje.
Dok su se jedne večeri preldžije žalile na pomrčinu, Ćućur je govorio: 'Znate li da u Beogradu ima ulica Knez Mihajlova, dugačka je, otprilike ko do Dijoganove kuće i bez obzira kakva je pomrčina u njoj vidiš sve ko po danu, toliko sijalica ima.'
Vjerovatno da su preldžije zamišljale koliko bi fenjera ili lampi trebalo da osvijetle do Dijoganove kuće tako kako im Ljubo priča. Računali su da se uzmu svi fenjeri oba Malovana, a i lampe pod uslovom da vjetar ne duva i ne pogasi ih, jedva da bi se moglo obezbjediti da u vrijeme najvećih pomrčina čovjek ne zaluta, a da se vidi kao po danu, ma pusti Ćućura, laže.
Mnogi su kasnije u životu vjerovatno bili u prilici vidjeti bar nešto iz Ćućurovih priča i uvjeriti se da im nije lagao. Međutim Ljubo je poslije ženidbe rijetko dolazio u svoje rodno selo. Da je češće dolazio sigurno bi doživio punu statisfakciju za mnoge priče, ali bi isto tako možda tek tada saznao kakvim je lažovom, u zabludi, smatran od strane svojih kumova, rođaka i komšija.
