Kiridžije u svatovima
Kiridžijama su se zvali ljudi koji su konjskim zapregama vozili robu, najčešće sijeno ili građu-japiju, u Dalmaciju ili Hercegovinu. Putovanja su trajala dugo i sa sobom su nosila rizike odlaska u nepoznate krajeve, među nepoznate ljude kod kojih su vrijedili drugi običaji. U različitim periodima su postojali povećani rizici od pljački ili osveta duvandžija koje su žendari ili policija progonili po Kupreškom polju. Stalni izazov su bili i sukobi zbog različite vjere, ako bi kiridžije bili pravoslavni srbi, jer su većina stanovnika Dalmacije i Hercegovine bili hrvati katolici. Srbi su rado navraćali u okolinu Imotskog, gdje bi kod tamošnjih srba imali zaštitu. Mnogi malovančani su imali prisne prijateljske odnose sa Kadijevićima, Odovićima, Ukradenima ili drugim srpskim familijama iz Kamen Mosta i okolnih Imotskih sela. Vjerovatno u namjeri da međunacionalne rizike kiridžijanja smanje zajedno su, između Prvog i Drugog svjetskog rata, kiridžijali Stojan Zjajić, srbin iz Gornjeg Malovana i njegov pobro (drugar-jaran) Ante Žulj, hrvat iz istog sela.
Dvojica pobra, kako su se međusobno zvali požurivali su i dobro uznojili konje, Stojanovu Bibu i Antinu Alatušu, uz Stržanj jer su još tu veče trebali ići na sabir svatova. Ženio se Mate Tokić. Stojan će biti kum, a Ante barjektar.
Konjska kola su bila skoro prazna. Bilo je na njima nešto sijena i nekoliko pletara punih rakije. Na lancu koji sapaja zadnje direke ljuljala se ploska od oke i po, puna dobre loze, koju su planirali ponijeti u svatove. Put je bio oštećen prvim jesenjim kišama i kada je točak od željeznih kola naišao na poveći kamen, ploska je dofatila direk i napukla. Rakija je počela curiti i pred ozbiljno iskušenje dovela pobre. Praznog suđa nisu imali i jedino rješenje im je bilo da je popiju rakiju. To su i učinili. Još je jedna oka platila dok se spremio Stojan, a onda i Ante. Uveče su već dobro nakresani došli do mladoženjine kuće. Sutra ujutro je valjalo rano krenuti ka Suovi po mladu koja je bila iz roda Jankovića koje su svi na Kupresu zvali Klepićima.
Klepići su bili bogata familija. Posebno su bili ponosni na daleko čuvenog konja Vranca.
Stari kupreški običaj je bio da i od mladine kuće idu 'sritači' pred kićene svatove i onda se trkaju prema mladinoj kući tražeći nagradu – muštuluk za vijest da idu kićeni svatovi. Imućnije kupreške familije koje su držale do sebe nisu dozvoljavale da tuđi konj pobjedi i tuđi
jahač uzme muštuluk. Tako su za ovu priliku Klepići pripremili mladog Andriju koji je ujaračio čuvenog Vranca i realne procjene su bile da niko nema šanse. To je i bio razlog da niko nije htio učestvovati u trci, jer nisu htjeli da se brukaju trkajući se sa nadmoćnijim konkurentom. Tako se sam Andrija uputio u polje pred svatove. Stari Klepić je upozoravao Andriju da ga ne prevari Ante Žulj, koji je bio izuzetno mudar i čuven po spremnosti za kojekakve podvale.
Andrija je po starom običaju sa rakijom dočekao svatove i poslije izmjenjanih zdravica sa budućim prijateljima pozvao Antu, koji je jedini bio konjanik, da se 'polete'. Ante mu je odgovorio da on neće 'da se leti' i da on slobodno ide, pravdajući se umorom svoje Alatuše sa kojom je upravo sinoć došao iz Dalmacije.
Andriji se sve ovo činilo razumnim, a isto tako mu se činilo glupim da sam galopira dugačku relaciju prema kući kod koje se već skupilo dosta zvanica za raspirišće. Odlučio je da lagano sa svatovima jaše dok se ne primaknu kući i onda će podbosti Vranca i simbolično uhvatiti
muštuluk. Tako su se polako kretali ka svom odredištu. Ali Žulj ne bi bio Žulj da nije isplanirao podvalu. Kada su se primakli ogradama koje odvajaju put od oranja i mekota, Žulj je naglo zamahnuo barjakom prema Andriji i njegovom Vrancu. Vranac se poplašio i nezaustavljivo, galopom odjurio u polje. Žulj je tada podbo staru Alatušu i sa razvijenim barjakom utrkao na armen pred Klepića
kuću. Zabio je barjak kroz šimlu u niski krov vičući iz sveg glasa: 'Daj muštuluk čestiti domaćine evo idu kićeni svatovi !'
Dok su oko Ante vezali košulju i peškir Stari Klepić je psovao: 'E Andrija, Andrija jebo te njorac. Jesam li ti reko da će ti Žulj uteć da si juče poletijo.' Andrija ga nije mogao čuti, Bio je dva kilometra daleko u polju, gdje je jedva smirio podivljalog Vranca.
