Porijeklo i sudbina Puragica
Porijeklo i sudbina Purgica
Na Kupreskoj visoravni, u jednom pristranku sa lijeve strane magistralnog puta
Bugojno Split nalazi se malo selce Rilic. U Rilicu je od pamtivjeka, i sve do
1994. godene zivila velika srpska porodica Velemir. Od kako se zna za Rilic, zna
se i za Velemire. Oni su bili brojna, cestita i postena porodica, koja je
uglavnom zivila od zemljodjelstva i stocarstva kao i ostalo seosko stanovnistvo
na kupreskoj visoravni. U vrijeme zloglasne turske vladavine bili su begovski
kmetovi kao i ostale hriscanske porodice na kupreskoj visoravni. Cijelim
vilajetom upravljali su zloglasne pase Skopljaci, a po nekim pricanjima beg
kupreski u to vrijeme bio je neki Mustajbeg. Mustajbeg je cijenio cestitost i
postenje kmetova Velemir, zbog toga im nije oduzimao zemlju koju su posjedovali,
kao sto je cinio drugim hriscanskim kmetovima.
Jedno predanje kaze, a u svom istrazivanju iskljucivo sam se povodio predanjima,
jer pisanih dokumenata o tome nema, niti su kad postoala, jedan od Velemira bio
je vodic trgovackih karavana koje su cesto prolazile kroz Kupres iduci iz Bosne
u Dalmaciju ili obrnuto. Tragajuci za istinom, kako je jedan od Velemira sa
Kupreske visoravni stigao u selo Bijelo Bucje kod Travnika, cuo sam vise
predanja, ali po mom dubokom uvjerenju najrelevantnije je ovo koje mi je
ispricao cika Danko Buzancic. Taj obogaljeni covo je svasta znao, jer se od kako
zna za sebe, preko starih ljudi raspitivao o proslosti nasih predaka. Zato
njegova prica i je size svih drugih koje cu ovdje iznijeti. Godine je veoma
tesko odrediti, ali po njegovom pricanju i mom uvjerenju radi se o polovini
osamnaestog vijeka, a mozda koju godinu i prije.
Velemiri Janko i Jovo, kosili su neku livadu daleko od sela, negdje ispod same
sume. Janko je bio ozenjen, a Jovo je navodno bio par godina mladi i jos je bio
momak. I kako to i biva po selima, u popodnevnim satima poslanicima na njivi
nosi se uzina, tako je i Jankova mlada ljuba, zamotala hranu i posude u
zavezljaj i uputila se prema koscima. Nadomak livade gdje su Janko i Jovo
kosili, trebala je proci pored jednog sumaraka. U tom sumarku sacekao ju je
Turcin, begov namjesnik kojem je bio posao da obilazi kmetove po njivama i
livadama. Taj nakazni Turcin, vjerovatno je na mladu snasu od ranije oko bacio,
jer se po pricanju radilo o stasitoj i veoma lijepoj zeni. Cim je Jankova snasa
usla u sumarak, Turcin se kao pomamni vuk bacio na nju, poceo da joj trga odjecu
u nastojanju da sto prije na mladoj Srpkinji zadovolji svoju seksualnu pozudu.
Kako je bila nenadno prestravljena, a jos kad je vidjela Turcinove brutalne
namjere, zena je pocela otimati i vristati koliko joj snaga i grlo dopustaju.
Cuvsi zensku vrisku i zapomaganje, Velemiri su znali cija je to vriska, jer su
takva napastovanja Turci cinili svaki dan, a jadna srpska raja to je morala
prihvatati za normalnu pojavu. Janko i Jovo bace kose i potrce prema sumaraku
odakle je vriska dolazila. Nadomak sumaraka vidjeli su cudan prizor, Turcin je
povalio Jankovu ljubu, ona se braila i rukama i nogama, vristala i molila, dok
je Turcin kao pomahnitala zvijer trgao odjecu sa nje. Vidjevsi da je Turcin
nakastio da mu obescasti zenu na njegove oci, Janko je dograbio jeda hrastov
kolac prisao sa leda i njime svom snagom raspalio Turcina po zatiljku. Bio je
tako odmjeren i snazan udarac od kog je Turcina bio na mjestu usmrcen.
Ubistvo Turcina, a pogotovo begovog namjesnika, bila je velika stvar, jer se u
to vrijeme i za najgoreg Turcina, javno sijekla srpska glava ili se kaznjenik
bacao u zindan. Znali su da ce se za ubistvo Turcina saznati kad tad, te im nije
bilo druge nego se otisnuti u izbjeglistvo, u neku zabit, sto dalje od kupreske
visoravni, jer se jedino bijegstvom mogla sacuvati glava.
Po jednom predanju na bjegstvo su se odlucili svi troje, a po drugom, na
bjezanje se odlucio sam Jovo i to na konju koji je ostao od ubijenog Turcina.
Bice istina da su bjezali svi troje, jer je tome dokaz postojanje Velemira u
Zijametu i Opari podno planine Pavlovica. Raspitujuci se o porijeklu Velemira u
Opari, rekli su mi da je neki njihov predak dosao iz Zijameta, nekoj Stanisica
zeni u kucu, negdje polovinom devetnaestog vijeka.
Velemiri su bjezali kroz planinu Koprivnicu u pravcu Bugojna, a poslije nekoliko
dana tumaranja kroz gorostasne sume, skrasili su se kod nekih poznanika Stojica
u Zijametu. Koliko su se zadrzali kod Stojica, nije poznato, kao ni zasto je
Jovo odlucio otici iz Zijameta. Logican odgovor bio bi, nacuo je da Turci
tragaju za njima te se odlucio da trazi sigurnije prebivaliste. On je preko gore
Mravinjac presao u Bijelo Bucje kod Travnika, dok su se Janko i njegova ljuba,
po svoj prilici premjestili u zabaceno zijametsko selo Pobrizje. Po dolasku u
Bijelo Bucje, Jovo se skrasio kod nekog svoga poznanika Savica. Navodno da je i
taj Savic bio vodic trgovackih karavana, pa je po svoj prilici njihovo
poznanstvo poticalo odatle.
Kako se Jovo Velemir ustalio u Bijelom Bucju kod Travnika i kako ga Turci nisu
pronasli, o tome postoje dvije razlicite price, koje bi se po mom ubjedenju
mogle sjedinit u jednu. Jedna prica kaze, da je u to vrijeme, negdje polovinom
osamnaesteg vijeka, u ovim selima vladala opaka kuga, pa se niko od Turaka nije
usudivao da dode u ta sela nekoliko godina. Druga prica, koju sam cuo od starog
Sehe Beganovica, kaze da se neki Savic Jovo iz Bijelog Bucja odmetnuo u
Dalmaciju i tamo mu se zameo svaki trag, a kako je bio istih godina, a udes je
htio i da je mnogo licio Jovi Velemiru, Savic domacin se dosjeti da Jovu
Velemira vodi kao svog nestalog brata Jovu Savica.
Prica se da je Jovo Velemir bio veoma znan, vjest, cestit i dovitljiv covjek.
Znao je da zida kuce od kamana, da pravi brvnare, da tese sindru, da pravi
poljoprivredne alatke, da spravlja od trava razne meleme za bolesnike i mnogo
toga sto je mjestanima Bijelog Bucja bilo nepoznato, pa su ga ljudi istinski
zavolili i prihvatili kao da se medu njima rodio. Prica se da je svojim travama
i melemima izlijecio bega iz Bacvica od neke teske sipnje, te mu je ovaj za
uzvrat dao najbolju zemlju u Bijelom Bucju. (Istina je da su Purgici imali
nabolju oranicu i kosnicu ). Jovo se kazu, pokasno ozenio nekom Savickom, ona mu
rodila sina Savu, a nedugo poslije poroda umrla. U to vrijeme kuga je harala i
svaki dan je neko umirao. Niko nije smio prilaziti blizu mrtvih koje je pokosila
opaka bolest, sem Jove Velemira. Mrtvace je, kaze predanje, Jovo kupao na vodi
Mamutovki, pored glavnog seoskog puta. Pored drvenog korita, preko kog je voda
sikljala drvenim tockom, sklepao neki sto od prostih dasaka i na tom stolu je
mrtvace kupao, oblacio i spremao ih u mrtvacke sanduke ili tabute. Prolaznici
koji su prolazili putem zagledli su Jovu kako to vjesto radi, te su ga
zapitkivali. "Sta to radis Jovo." "Evo purgam ih" odgovarao je moj predak, te ga
zbog tog narod prozva "Purga" Jovu su zvali "Purga", a njegovog malog sincica
Savu zazvali su "mali Purgic" i to mu je ostalo trajno, a Savo je to poslije
oceve smrti uzeo za svoje prezime i to "Purgic" osta do dana danasnjeg.
Jedna stura prica kaze da se Savo Purgic ozenio iz Zijameta. Ta zena mu je
rodila sina Dorda, a dvije-tri godine iza toga Savu je ubio medvjed u sumi ispod
Mravinjca. Tako je Dorde odrastao uz majku, kao sto je njegov otac odrastao uz
oca. Dorde je kazu bio umjesan i sveznan kao i njegov djed Jovo. I on je kazu
lijecio Turke travama, pa je zato bio jedan od videnijih kmetova. Nikom nije
poznato sa kim je i odakle Dorde bio ozenjen, ali je poznato da je imao dvoje
dijece, kcerku Zorku i sina Simu. Zorka je kazu bila stasita i lijepa dijevojka,
i ta njena ljepota nije mogla turskom oku promaci. Kazu da ju je ugrabio neki
Turcin i nasilno je odveo u Travnik. Nikad je poslije toga niko od rodbine nije
vidio, a govorilo se da ju je od tog Turcina preoteo neki ugledni Turcin i odveo
je u Tursku. Ta otmica njegove kceri, Dordu je prouzrokovala tesku ranu na srcu,
pa je brzo poslije toga umro. Opet su ostali sami Simo i njegova majka. Po
jednoj prici Simo je bio ozenjen iz Travnika, a druga prica kaze da je njegova
zena bila od Todica iz Bacvica. I on je imao jednog sina kom je dao ime po
dijedu Dorde i dvije kceri koje su mlade pomrle. Tako se opet loza svela na
jednog muskog potomka.
Dorde, zvani Dordum bio je kazu naocit, veoma predusretljiv i promucuran covjek.
Zato se i jest ozenio iz Travnika, od cuvene, u ono vrijeme, porodice
Vukanovica. Vukanovici su bili bogata trgovacka porodica, narocito su zabogatili
dolaskom Austrije u Bosnu, imali su nekoliko ducana i kuca u samoj travnickoj
carsiji. Prica se da su Dordumu, tast i surjaci, davali kucu i ducan da dode u
Travnik, ali on nije htio ostaviti svoju djedovinu u Bijelom Bucju. Ipak zenidba
od Vukanovica bila mu je korisna, jer je Dordum odmah poslije zenidbe svoje
imanje uvecao. Dordum je takode bio veliki majstor, pravio je seoske kuce, a
razumio se i u druge zanatske poslove.
Dordum je imao petero dijece, tri kceri i dva sina, Nikolu rodenog 1888. i Simu
rodenog 1892.godine. Nikola ili kako su ga zvali Kiko, kao dijecak cesto bi
boravio kod ujaka u Travniku, oni su ga naucili citat i pisat, pa je jedini Kiko
bio pismen momak u selu. Vukanovici su imali nakanu da ga odvedu u Travnik, da
ga upute u trgovinu, i ozene iz neke bogate kucce. Kazu da je imao par dobrih
partija, i trebao je navodno da se ozeni iz jedne bogate travnicke porodice. Na
zalost nije se ozenio i kao momka zatekao ga je Prvi svjetski rat.
Austro-Ugarska ga je mobilisala i otjerala na front u Macvu. Na polasku, rekao
je bratu Simi da se ozeni, da ne ceka njegov povratak iz rata. U to vrijeme, taj
patrijarhalni red zenidbe i udaje imao je stroga pravila, mladi brat se nije
mogao ozenit prije starijeg, bez njegovog odobrenja. Odmah te 1914. godine, cim
je ugrabio priliku on je prebjegao u srpsku vojsku i sa njom prosao sve golgote
onog rata. Na Bregalnici mu je granata odbila desnu nogu ispod clanka, tako se
na kraju rata u Bijelo Bucje vratio sa protezom na desnoj nozi. Po dolasku kuci
pricao je, da je pored ubijenog austriskog vojnika nasao punu vojnicku torbicu
zlata. Uprtio je torbicu, koja mu je otezala i usporila kretanje, te ga je
navodno zbog te proklete torbe sa zlatom i pogodila neprijateljska granata. Kad
je dosao sebi u bolnickoj postelji, bio je i bez noge i bez zlata. Za hrabro
vojnicko drzanje i izgubljenu nogu, Kralj mu je darovao pet hektara sume na
Liski ispod Mravinjca. Nikad se nije zenio, a dijecu od svog brata Sime, volio
je kao da su njegova.
Simo zvani Siman ozenio se iz sela Petacica (danas je to opstina Novi Travnik)
iz porodice Krstanovica. Sa Jovankom je izrodio sedmero dijece, tri sina i
cetiri kceri, ali su im dvije kceri umrle u ranom djetinjstvu. Kako u cijeloj
prici, tako i ovdje zensku celjad necu navoditi po imenima, zato sto one nisu
nasljenici loze.
Drugi svjetski rat bio je koban za srpsko stanovnistvo u Centralnoj Bosni.
Paveliceva gvozdena metla imala je za cilj apsolutno ocistiti Srbe sa ovih
prostora. U tom svom genocidnom naumu ustase su se koristile kako surovim i
bezdusnim streljanjima, tako i lukavstvom, lazuci Srbima da ce glavu spasiti,
ako podu na rad u Hrvatsku. Mnoge srpske porodice su potpuno zatrte, medu tima
su i Vukanovici, neke su ostale bez muskih glava, a nema srpske porodice iz koje
neko musko celjade nije falilo. Tako je bilo i sa Purgicima. Na samom pocetku
rata otjeran je djed Simo, zajedno sa svojim komsijama, otpremljeni su u
Hrvatsku i nikad se poslije toga nisu vratili. Mi, njihovi potomci, pedeset
godina smo nagadali i odgonetali srpska stratista na kojima su nasi ocevi i
dijedovi zavrsili. Tek u jesen 1992. godine, kad nista nisam znao o mojim
roditeljima, stricu Nedeljku, strini i njhovom sinu Radivoju, slucaj je htio da
upoznam istoricara dr Vojina Dabica i u njegovoj arhivi u maloj Safarikovoj
ulici, pronasao sam da su odvedeni Srbi iz Travnika, a medu njima bilo je i ime
i prezime, godina i mjesto rodenja, te logoraski broj mog dijeda Sime, svi su
zavrsili u zloglasnom Jasenovcu.
Lazar Purgic zvani Lazo, roden 1917. godine, zarobljen je na samom pocetku rata
od strane Njemaca kao jugoslovenski vojnik i otpremljen u zarobljenistvo u
Njemacku. U zarobljenistvu je proveo cetiri godine i sest mijeseci, a u jesen
1945. godine se vratio u Bijelo Bucje. Njemci mu taj mucenicki rad nikad nisu
platili.
Nedeljko Purgic zvani Nedo, roden 1922. godine. Udes je htio da Nedo susretne
Nedeljka Gudala i Zdravka Piplicu, koji su pobjegli sa streljanja iz stratista
"Smrike" , od njih je cuo stravicna kazivanja, kako ustase streljaju pohvatane
Srbe, te se odmah poslije toga odmetnuo u sumu i prikljucio partizanima koji su
naisli iznad naseg sela.
Veljko Purgic roden 1929. godine u to vrijema bio je dijecak i zajedno sa
preostalim zenama skrivao se po spiljama kad bi ustase dolazile u selo da traze
preostale Srbe.
Moj otac Lazo i moja majka Bosiljka izrodili su sestoro dijece. Pet kceri, a ja
sam jedini muski nasljenik drugi po starini. Moj stric Nedo i njegova zena Savka
izrodili su cetvero dijece, dva sina i dvije kceri. Najmladi stric Veljko i
njegova zena Rista izrodili su troje dijece, dvije kceri i jednog sina.
Do ovog posljednjeg rata moj otac i stricevi imali su svoje kuce i dobra seoska
imanja u Bijelom Bucju. Tu uz svoje roditelje, zivili sui stricevici Radivoj i
Zoran. Mi ostali, svi smo zivili tu oko Travnika. U ovam posljednjem
medunacionalnom sukobu, otjerani smo sa nasih ognjista, i rasuli se po citavom
svijetu, svuda nas ima samo ne u Bijelom Bucju, gje nam je postojbina.
Moj otac Lazo i stric Nedo sa svojim zenama, ostali su u Bijelom Bucju, povodeci
se svojim ugledom i svojom vjerom u komsije muslimane. Nekoliko mjeseci bili su
izvrgnuti stravicnim maltretiranjima i prijetnjama da ce ih poklati. U kasnu
jesen 1992. godine pobjeli su ispred mudzahedina, koji su nakastili da ih
pokolju (mudzahedinski logor bio je u Bijelom Bucju u kuci moga strica Veljka),
i samo uz Boziju pomoc uspjeli su pobjeci. Ta bijezanija dovela ih je u
Prijedor, gdje su oba umrli 1996. godine i tu su sahranjeni na mjesnom groblju
Pasinac.
Stric Veljko i njegov Zoran, koji jos uvijek nije ozenjen, danas zive u
Gradiski.
Ja i mojih dvoje dijece zivimo u Danskoj.
Nedeljkov stariji sin Milan, sa svojom porodicom, odnosno sa sinovima, Nebojsom
i Predragom zivi u Sidneju u Australiji. Njegov mladi brat Radivoj zivi u
Prijedoru, a njegov sin Oskar u Novom Sadu.
Prije ove pisanije, slucaj je htio da u Banja Luci sretnem jednog Velemira iz
sela Rilica. Poslije naseg upoznavanja i moje kratke price, da smo mi jedna
loza, covjek je tuzno slegnuo ramenima i tiho promrsio: "Nema vise ni Rilica, ni
Velemira u njemu". Nesto kasnije saznao sam da Velemira nema vise ni u Zijametu,
ni u Opari kod Novog Travnika.
Krajisnik ili Bojanic
Posto sam izvesno vreme proveo u Zenici imao sam prilike da se sretnem sa
ljudima koji su volili da pricaju o svojim rodovima i migracijama. Jedan od tih
ljudi je bio Nikola Karac,epski stihoklepac, vredan i radan domacin iz
Mutnice,sa stanom u Crkvicama, inace metalski radnik u Zeljezari Zenica, a tokom
ovog rata sa tri sina bio zatvoren zbog svoje nacionalne pripadnosti KP domu u
Zenici.Poizlasku iz zatvora Nikola sa suprugom Jovankom sinovima Branislavom,
Rankom i Boskom odlazi u Nebrasku u Americi gde su i danas.
Pri prvom nasem susretu Nikola se jako obradovao kada sam mu rekao da sam sa Kupresa,jer kako on
veli Kupresaci su mu najdrazi gosti u kuci. Objasnio mi je da je njegova sestra
udata u Mutnicu za Krajisnika i da su oni od roda Bojanica sa Kupresa. Kada su
janjicari otimali musku decu po Kupresu jedan od njih je oteo i jednog decaka od
Bojanica oko 1880 godine. Uporni roditelji nisu mogli da se pomire sa tim da
olako izgube svoga mezimca, pa su nastavili za turskim karavanom koji je u
sepetima prevozio decu u neki sabirni logor u Zenici odakle su ta deca
deportovana dalje. Po dolasku u Zenicu oni su primetili da oko tog sabirnog
centra nema straza, pa su roditelji nocu usli u centar, uzeli svog mezimca i
pobegli u pravcu Mutnice. Smestili su se u jednu Srpsku kucu,jer nisu mogli i
smeli da se vrate u Kupres. Posle izvesnog vremena domacin koji ih je primio
pomogao im je da malo kasnije iznad njegove kuce u Gornjoj Mutnici naprave sebi
krov nad glavom. Kuca je bila malo izmaknuta iz sela pa niko nije toliko obracao
paznju na njih. Kada je Austro-Ugarska vrsila popis stanovnistva, jedan lenji
pisar nije zeleo da ide uzbrdo nego je prvog koga je sreo u Donjoj Mutnici
upitao za ljude u kuci na brdu, na sto je ovaj odgovorio da su to Krajisnici.
Pisar popise celu familiju i umesto prezimena Bojanic upise prezime Krajisnik.
Kasnije se desilo da se jedan od mojih kumova Lazarevic Maksim ozenio Dusankom
Krajisnik(Bojanic), a ja i moj sagovornik postanemo kumovi kako to po
pravoslavlju ide do treceg koljena kumstvo, jer Nikola je rodjeni ujak Dusanki.
Pozdrav za sve Bojanice ili Krajisnike.
