Vučad
V u č a d
Lov na divlje životinje je od pamtivjeka bio izazov. Tako i lov na Kupreškoj visoravni vjerovatno ima dugu tradiciju. Ovo najprije zbog toga što je to područje idealno stanište mnogih životinjskih vrsta. Domaće stanovništvo je moralo tražiti način da zaštiti vlastiti stočni fond ili poljoprivredne usjeve od divljih životinja, štetočina. Kada su u pitanju neke druge divlje životinje, motiv za lov je ukusno meso, a za neke, opet, skupocjeno krzno. Do pred ovaj posljednji rat na većini tavana u malovanjskim kućama ili u kakvim magazama ste mogli pronaći kojekakve lovačke rekvizite. Bile su to razno razne stupice – gvožđa svih veličina, odnosno različitih namjena. Te alatke su koristili naši preci za lov u nedostaku moćnijeg oružja, pušaka. U zavisnosti šta se lovilo korištena su odgovarajuća gvožđa. Gvožđa su, najčešće kovanjem izrađene sprave za lov na principu mišolovke, opruge. Gvožđa su morala imati veoma jaku oprugu i nazubljene dijelove sa oštrim zubovima. Razapinjanjem bi se ovi nazubljeni dijelovi postavljali u takav položaj da bi se usljed dodira naglo skalapala i čvrsto stiskala predmet koji je izazvao aktiviranje. Cilj je bio da to bude noga neke životinje, a na mehanizam za aktiviranje bi se stavljao neki mamac, najčešće meso za vukove i lisice, a za medvjede ponekada i med. Gvožđa bi se lancima vezala za neko stablo i životinja uhvaćena u gvožđa bi čekala do dolaska onoga ko je postavio – razapeo gvožđa. Tada bi se uhvaćena životinja usmrćavala sjekirom, kocom ili na kakav drugi prikladan način. Možda bi se čak zvali, duži niz godina, jedini lovci u oba Malovana Lako Ivaz ili Vlado Duvnjak, Aćimov da puškom ubiju u gvožđa uhvaćene životinje. Od Lake je pušku i sklonost ka lovu, a i lovačke vještine naslijedio njegov sin Dušan, Dule.
Stariji lovci bi pričali kako bi u postavljenim i aktiviranim gvožđima znali naći dio noge nekih životinja. Najčešće bi to bile noge od lisica ili čak vukova. Uhvaćene životinje bi se uspijevale osloboditi, ali tako da bi otkinuli dio noge koja bi gvožđa najčešće slomila i čvrsto držala. Isto tako lovci bi pričali kako bi nekada ulovili ''ševeljivu'' lisicu ili vuka bez dijela noge, otkinutog na nekoj stupici.
Rijetki malovanjski lovci su bili cijenjeni i u selu, a i šire na cijeloj Kupreškoj visoravni su bili poštovani. Posebno bi zaduživali sve kojima su zbog uboja i povreda raznih vrsta dali najčešće zečiju kožicu, oprobani lijek, da njom umotaju bolno mjesto. Ne treba zanemariti i ekonomske efekte lovstva kao privredne grane. Tako se u neka stara vremena za jedno krzno kune zlatice moglo dobiti čitavo bogatsvo. U periodu poslije Drugog svjetskog rata lovci su do novca mogli doći ustrelom štetočina, vukova, jer je država dobro plaćala za svaku ubijenu zvijer. Nešto manje se dobijalo ukoliko se uhvate i predaju mali vučići. Vuk je veliki i rijedak lovački trofej, nije ga lako uloviti, a vučad se uz malo sreće, ako se nađu bez ikakve opasnosti mogu uhvatiti i eto para bez velikog znoja i napora, nit' or'o, nit' kop'o. Do novca nije bilo lako doći i sa pogledima punim zavisti bi se u Gornjem Malovanu pričalo o podvizima Vlade Aćimova. Rijetko koja bi godina prošla da Vlado ne bi našao vučad i pojačao oskudni kućni budžet. Vlado bi u periodu poslije oranja do početka koševine, kada i nema nekih drugih značajnih poslova, stalno vrljao po šumi i kao mađioničar uspijevao naći vučad. Stavljao bi ih u torbak i donosio u selo. Svi bi se skupljali da vide nesuđene napadače na seosku stoku. Radi boljeg razgledanja vučad bi se stavljala u nekakav sandučić i u njemu kasnije transportovala u Kupres i predavala vlastima. I u Kupresu bi vučad izazivala opšte interesovanje. Pred ulazom u zgradu opštine bi se tiskali znatiželjnici zagledajući sićušne životinje. Sve je to bio nekakav ritual, da bi, na kraju, opštinski inspektori vučićima rezali uši, nekada i rep i uz zapisnik isplaćivali sretnog i spretnog nalazača. Uši ili rep bi se odsjecali kako se iste životinje ne bi mogle više puta unovčiti.
Pohodi na vučad su posebno bili aktuelni šezdesetih godina iz prostog razloga što se u to vrijeme do dinara nije moglo nikako doći. Privredna reforma je, kao i mnoge druge reforme krenula sa seljačke grbače. Porez je bio veliki, a dinar se nije imao ni gdje, ni iz čega izvući. Stoka se slabo prodavala, a još slabije tržni viškovi kao što su sir, mlijeko i ostalo. Pored plaćanja poreza trebalo je kupiti soli za čeljad i stoku, petrulja, opanaka i bar neku teku za đake. Pare od vučadi bi došle kao božiji dar, kao da bi sa neba pale.
Opet sa druge strane, poslije završenog oranja i zabrane ispaše jedini težački posao do koševine bi bilo eventualno ograđivanje njiva i vrtlova ili pak popravljanje postojećih ograda. To u kupreškim uslovima nije bio nekakav obiman posao.
Poslije zabrane ispaše po livadama koje se kose stoka bi se tjerala u šumu na ispašu ili ''Stranama'' iznad Vavanove doline i prema Marinom podu. Svako domaćinstvo je čuvalo svoje stado ovaca, a goveda i konji su čuvani zajednički. Sva seoska goveda bi njihovi vlasnici dogonili na određeno mjesto, gdje bi ih preuzimao jedan čobanin. Nekada bi neko od seljana pogodio i čuvao goveda uz naknadu za svako grlo, a opet bi nekada, pogotovo kasnije se za čobaniju redalo. Čobani bi određivani tako da sa jedne strane sela se krene po kućama i svako domaćinstvo čuva goveda onoliko dana koliko ima goveda i tako redom u krug. Na početku ispaše jedne godine bi se krenulo od tamo gdje je red prekinut prethodne. Zajedničko stado od konja i goveda se zvalo ''srida'', a samo konja ''alaša''. Alaša bi se čuvala samo u periodu od zabrane pašarenja do početka koševine, zaključno sa Strljanicom. Ovo iz prostog razloga što su konji bili neophodni u procesu koševine. Trebali su da odvezu i vrate kosce i kupilice do livade i nazad, da plave – prevoze, vuku nagranke i naviljke i prevoze sijeno kući. Isto tako bi po početku koševine za konje se mogla obezbjediti bolja ispaša uz proces koševine, nego li na pašnjacima.
Jovacan Zjajića i njegova supruga Sima su sinove Vladu i Niku, a njihov najstariji sin Rade je tragično izgubio život sa četrnaest godina. Rade je učestvovao u nekoj akciji u šumi i cijeli dan išao za sjekačem koji je imao upaljenu motorku, a za ručak su imali konzerve paštete. Poslije podne Radi je pozlilo. Iako je hitno prebačen u bolnicu u Livno isti dan je podlegao. Očito da je u pitanju bilo trovanje, da li ugljen monoksidom iz motorke ili pokvarenom paštetom bilo je nebitno obzirom na tragičan ishod. Od blaga su imali tri krave i jednog konja.
Jovacan je bio krupna ljudina i jedan od najsnažnijih ljudi u selu. To nije bilo ništa neobično, jer je takav bio i njegov otac Mirko. Jovacan je bio dobrodušan, ali ona dobričina koja se lako naljuti i eksplodira, a onda brzo odljuti. Takva njegova narav mu nije baš koristila u životu. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu i svi kažu bio hrabar borac. Nosio je mitraljez, što mu je po stasu i priličilo. Međutim, nesretni Jovacan se nakon podjele na partizane i četnike zbog neke sitnice naljutio na partizane i prešao u četnike i što je najgore sa četnicima je dočekao kraj rata negdje u Italiji. Kada se vratio nije suđen, ali nije imao bilo kakva prava po osnovu učešća u ratu. Umjesto da uživa u kakvoj invalidnini ili dobije kakav dobar posao, morao je raditi najteže poslove da skući i prehrani svoju čeljad. Jovacan je bio sjekač u šumariji.
Slučaj je htio da za Strljanicu te 1962. godine Jovacanovu čeljad zapane red i za čuvanje goveda i alaše. Kako je Jovacan bio u sječi u Hajdučkoj kosi, nije bilo izbora. Sima je sa mlađim sinom Nikom čuvala goveda, a Vlado je sam čuvao alašu. Sima je, pogotovo poslije tragedije sa njenim najstarijim sinom, bila posebno brižna prema djeci. Kako su imali jednog konja ''Bubina'' red za alašu je bio samo jedan dan, a kako je došla i Strljanica i počela koševina to je bio i zadnji dan čuvanja alaše te sezone. Sa velikim brigama Sima je provela cijeli dan. Vjerovatno je pun straha, ali i dječije odvažnosti bio i Vlado. Jedva su čekali prvi sumrak da se sa stokom upute prema selu. Vlado je pod uticajem treme prvi dotjerao alašu i odmah svratio, sav ponosan, u kuću svog ujaka – daidže Jove Despinića i bez daha počeo priču kako je na vr' Drage, malo prije lokve vidio vučicu i četvoro vučadi. ''Ma vidim ja poče Bubin frkćat i sve se curika, a jebo te Lisa Vojislovljeva odleti grabom. Kad ja tamo vučica ih nosi u ustima jedno po jedno primišća.'' Ova priča je silno zainteresovala Jovu i on je počeo pitati Vladu o detaljima. Na svako pitanje je Vlado imao brz i jasan odgovor. Uglavnom bilo je jasno da je vučica odnijela vučad u jedan grm između lokve i Tadijine lazine, da je četvero vučadi i da su još mali. Vlado je ubrzo istrkao iz ujakove kuće primjetivši da od Zjajića kuća idu po goveda i konje. Priču o vučićima je ponovio i stricu Marinku Zjajiću. Marinko je utišavao Vladu kada su prolazili kraj Bajlovih kuća. ''E jebo ga ti nemoj galamiti di su vučići otićemo ujtru po vučiće, čuće Bajli i otiće prije nas. Nikome o ovome ne govori !'' Vlado mu je objasnio da je već sve ispričao ujaku Jovi.
Malo kasnije, dok je Vlado halapljivo jeo vruću pitu krompiraču, koju mu je donijela baba Doma, došao je i ujak Jovo i nemajući kuda on i Marinko su počeli krojiti plan o vučićima. Bojali su se da je Vlado priču raširio i da će neko prije njih doći do vučadi i para. Pao je dogovor da ujutro, prije svanuća krenu put Tadijine lazine. Računali su da će vučica u to vrijeme izići u lov, a oni će samo pokupiti plijen. U slučaju i da bude sa vučadma ponijeće sjekiru i zašiljiti još jedan kolac, pa ako bi se posrećilo mogli bi i sa njenim ušima pred kupreške opštinare.
Još se nije ni naslućivala zora kada je Marinko drmusao Vladu da ustaje. Vlado je još trljao krmeljive oči dok ga je stric Marinko pitao: ''Šta misliš bolan Vlado da priku Jovu i ne zovemo ? Biće više para. Biće pune te čizme.'' Govorio je Marinko pokazujući na čizme koje je Vlado nazuvao. ''Bez daidže Jove ja ne idem!'' uporan je i nepokolebljiv bio Vlado.
Tako su se po mračnom selu uputili prema Jovinoj kući Dok se Jovo spremao iz sobe je uz kašalj njegova žena Kosovka govorila: ''Ma kućeš bolan Jovo, Bogami je Ćup to izmislijo''. Vlado je imao nadimak Ćup, a kada je odrastao shodno tome i nadimak se malo deformisao u Ćupina. Jovo je na cipalu zašiljio kolac, pa je ova trojka krenula uz Briščić, te kraj Ciganskog doca i uz Ploče prema Razdolju i dalje. Prema nebu, koje je polako dobijalo nesto svjetliju boju ocrtavale su se njihove siluete. Prvi je bio oko metar i devedeset centimetara visoki, koštunjavi Marinko, za njim skoro za glavu niži i nešto puniji Jovo. Oko njih je čas sa jedne, a čas sa druge strane trčkarao dvanaestogodišnji Vlado.
Kada su pošli iz Razdolja putem koji vodi prema Tadijinoj lazini, Dragi i dalje prema Poljani više nisu pričali. Sporazumjevali su se pokretima ruku uz poneki tihi šapat. Na manjem proširenju neposredno iza Tadijine lazine Vlado je dao znak da stanu i rukom pokazao na grm sa desne, niže strane. Jovo je podigavši sjekiru povukao Vladu iza sebe, dao znak Marinku da opkolovi grm sa druge strane i polako su mu se počeli približavati. Sva trojica su se naježila kada su u daljini čuli glasanje neke ptice. Iz grma se nije pojavila vučica. Vidjelo se da u njemu nema ništa.
''Jebem mu viru mali, men' se čini da ovde nema ništa,'' oglasio se šapćući Jovo, ali znatno jačim šapatom. Vlado je samo odrično mahao svojom ručicom i pokazao na drugi veoma sličan grm, dajući istovremeno znak stricu i ujaku da šute. Oni su ponovo zauzeli lovačke poze sa spremnom sjekirom i kocom, a Vlado je malo zastao i dok su se oni tiho primicali grmu on je još tiše išao prema putu i zatim brzo nagulio u pravcu sela. U to vrijeme Jovo i Marinko su zavirivali u grm. Marinko je zabadao kolac i sa njim mlatio po grmu, a Jovo je spustio sjekiru i okrećući se prema Vladi, vidjevši da ga nema glasno rekao: ''Jabem mu viru što nas zajeba !'' Jedini Marinkov komentar je bilo višestruko ponavljanje riječi: ''Eee jabo ga ja, ne'š ostat' od zajebancija !''
I dok je zora polako počinjala da rudi i šumske ptice raznim zvukovima pozdravljale nadolazeće vedro jutro Marinko i Jovo su šuteći grabili prema selu. Marinko je već ranije odložio oružje, bacivši zašiljeni kolac u jedan grm, a Jovo se podštapao od držalicu svoje sjekire. Da stvar bude gora nedomak Razdolja naletiše na Davida i Peru - Džandžiju Vavana, koji su uranili i krenuli u Poljane. Rekoše da su odlučili da najprije pokose Poljanu, iako je još rano za koševinu planinske trave. Odlučili su tako, rekoše, jer im već dvije godine bezobrazni čobani opasu najrodnije dijelove pa nisu imali šta kositi. Vavani se nisu mogli čudom načuditi da neko od Zjajića, a pogotovo Despinjića urani tako rano, prije njih. Zbunjeni lovci Jovo i Marinko nešto smrsiše kako su išli gledati jel išta rodila trava u njihovim Poljanama. Nenadani susret je pojačao njihovu srdžbu prema Vladi. Malo kasnije dok su išli jednim rovanjem, ispod Marinkove noge se pokrenu mala lavina kamenja i on pade tako da sjede na stražnjicu. ''Ti zamal'ne pade !'' smješeći se konstatova Jovo. Poslije toga se rastadoše. Marinko ode lijevo niz Ploče prema Ćemaliću, a Jovo desno, niz Bajlov dolac.
