Ko Brku pita možda skita
Momčilo Marić je zbog uzornih brkova dobio nadimak Brko. U mladosti je brkove nosio sa svom silinom i snagom koju je ovaj kršni gorštak u izobilju imao. Kasnije je Brku, neobično rano za kupreške uslove počela napuštati snaga. Zdrvlje mu se prilično narušilo, a da to skoro ni on, a ni niko oko njega nisu primjetili. Brko je više štedio dobra konja nego svoja leđa. Uvijek je bio raspoložen za druženje, šalu i sve ostalo što ide uz to. Tako je nekada brkove ili još bolje za njega brčine nosio kao plećata momčina Bobanovića, što im je bio porodični nadimak po čuvenom Momčilovom djedu Bobanu. Brko je kasnije izgubio brzinu pokreta, što bi se u selu reklo ''zor'', nije bio ''zorli'', ali je sačuvao rumenilo u licu i uspravan stas. Pokrete je dobrano usporio, a kada priča k'o stara ljudina zastajkivao bi sučući brkove sa kojima se očito ponosio. Odgovarao bi sa zastojem, ali zato uvijek mudro i duhovito, jednom rječju zrelo.
Možda zbog toga što je za djecu, a kasnije omladinu ličio na junake iz epskih pjesama, plećat, snažan, lijep sa velikim brkovima, a uz to bio istinska dobričina, Brko je vjerovatno bio jedan od najomiljenijih ljudi u cijelom selu.
Brko se oženio sa Stojom, kćerkom Male Bajila i u braku su stekli četvoro djece, sinove Dragana i Zorana i kćeri Borku i Anđelku.
Brže no što se i zamisliti moglo vrijeme je prolazilo i djeca su rasla i polako stasala. Tako, jednoga dana, dok je Brko cjepao neke ogranke ispred kuće se zaustavio žuti golf livanjske registracije. Iz golfa se prolamala ''do daske'' odvrnuta muzika. Jedan od trojica mladića iz golfa, koji su bili otprilike vršnjaci Brkonog sina Dragana, zvanog Cuni, onaj na mjestu suvozača je otvorio prozor i iz sveg glasa upitao: ''Boga ti ljudino jel' ovo kuća od Cunog?'' Morao je galamiti, jer ga je Brko i ovako jedva razumio od glasne muzike. ''Boga mi ovo nije kuća od Cunog!'' glasno je odgovorio i Brko i uz to odrično mahao prstom desne ruke, kojim je malo prije toga gladio svoj brk.
Naglo dodavši gas golf se uz oblak prašine uputio dalje u Kanlića selo. Brko se smješio ispod oka gledajući kako se tročlana družina, vjerovatno sa istim pitanjem obratila Gojčilu Kanlića. Nije čuo šta pričaju, ali je vidio kako Gojčilo pokazuje rukom prema Brki i malo kasnije se uz novi oblak prašine golf uputio ka Brki. Sada su izgleda bili odlučni da riješe sve dileme pa su ugasili vozilo, a vozač je izišao i obartio se Brki: ''Ljudina, ti nam reče da ovo nije kuća od Cunog, a onaj čo'jek dole kaže da on tu živi. Ko je sad u pravu ? Mi tražimo Dragana, svi ga zovu Cuni''
Brko je već zasjeo na cipalo izvadio kutiju sa duvanom i počeo motati cigaru i ispod brkova razvukao: ''Eeej mojii momciii, morebit je čudno, ali svi smo u pravu. Ovo ovde je moja kuća i nije kuća od Cunog, a on je moj sin i šta jes' jes' on živi tu. K'o što vidite niko ništa nije slag'o''
Dešavanja ispred kuće je očuo i Cuni, te se kroz otvorena vrata javio svojim nasmijanim drugarima vičući: ''Momci sad ću ja !''
Cuni je od prvog do posljednjeg dana bio na prvim linijama u proteklom ratu i za divno čudo nije bio ranjavan. Bio se skrasio u Vrbanji kod Banja Luke, oženio, zaposlio i kada se na neki način život normalizovao Cuni je poslije nezapamćene ledene kiše na području Banja Luke bio jedan od mnogih koji su imali saobraćajnu nesreću. On je uspio trojicu saputnika izvući iz smrskanog vozila, uz puno muke ustopirao je jedno, a kažu da je prošlo puno vozila koja nisu htjela stati i sve ih iznijeti kod bolnice u Banja Luci. Kada je sve to obavio kažu da se srušio mrtav. Dijagnoza je bila unutrašnje krvarenje.
